ekološka udruga ČIOPA

 
 
početna
o udruzi
projekti
kontakt
 

opis projekta | opće osobitosti | vrijednosti park-šume | sadašnje stanje | flora | fauna |

pješačke staze i šetnice
 

PROJEKT "PARK-ŠUMA VELIKA I MALA PETKA – ZELENA PLUĆA U SRCU GRADA"

Prirodna obilježja i povijesne osobitosti
 
Prirodna obilježja
Park – šuma "Velika i Mala Petka" smještena je na istoimenim brežuljcima na krajnjem jugozapadnom dijelu poluotoka Lapad i rasprostire se na površini od oko 20 ha. Izuzimajući naseljena područja ova se jedinstvena cjelina proteže od rta Petka kod hotela "Dubrovnik Pallace", pa sve do gradske bolnice "Sv. Vlaho" u dužini od 1,25 km, dok joj širina iznosi od 300 – 500 m. Odvojena uvalom Sumartin sa sjeverne i prostranstvom otvorenog mora s južne strane, prekriva veliki dio toga brdovitog prostora. Gotovo cjelokupna površina je prekrivena bujnom šumom alepskog bora (Pinus halepensis), sdok znatno manje prostore zauzima sredozemna zimzelena makija i garizi.
snimak iz satelita
karta park-šume
položaj park-šume
guste borove šume Velike Petke
vegetacija Male Petke
Brežuljci Velika Petka (197 m) i Mala Petka (146 m) svojim pružanjem prate karakteristični "dinarski" smjer prostiranja kopna (sjeverozapad – jugoistok). Geološku podlogu u osnovi čine kredni sedimenti, vapnenci i na više mjesta dolomiti. Na takvim su se vrstama stijena razvili različiti tipovi zemljišta; uglavnom vapnenačka primorska tla poput primorskog smeđeg tla, na manje mjesta crvenica i neki drugi. S geomorfološkog gledišta područje park – šume tipično je krško područje, međutim bez jasno izraženih krških oblika. Nema zabilježenih speleoloških objekata, osim Modre špilje koja se nalazi izvan granica park – šume, ispod Gorice Sv. Vlaha.
Geološka podloga Petke
vapnenačke stijene
vapnenačke stijene
dolomitske stijene
Ovaj prostor Lapada pripada vanjskoj obalnoj zoni, izobata od 100 m je svega 0,5 nautičkih milja južno od rta Petka. Cijelo vanjsko obalno područje od rta Petka do Gorice, izloženo je intenzivnom i snažnom abrazijskom utjecaju južnih vjetrova i valova otvorenog mora, te imaju oblik izrazitih obalnih strmaca (slično klifovima) i vrlo su strme (ponegdje visoke i do 100 m) i nepristupačne. Naprotiv, obale uvale Lapad su niske i pristupačne, s nekoliko lijepih plaža i nizom hotela u podnožju ("Komodor", "Adriatic", "Uvala", "Vis 1", "Splendid", "Vis 2", "Dubrovnik Palace"). Zapadno od rta Petka nalazi se skupina od 11 hridi poznata pod zajedničkim imenom Grebeni, među kojima se ističu dva veća (Greben i Vješala) i skupina manjih hridi (Kantenari), dok se malo istočnije nalazi hrid Jabuka.
rt Petka i Grebeni
klifovi vanjskog obalnog područja
strme južne strane
niske sjeverne obale
Grebeni
odronjene stijene
na južnoj obali
hrid Jabuka
hrid Jabuka
Kao i čitavo područje grada Dubrovnika ovaj prostor karakterizira izrazita mediteranska klima sa suhim i toplim ljetima te blagom i kišovitom zimom.
Prevladavajući motiv park – šume su gusti sklopovi četinjača, prvenstveno alepskog bora - Pinus halepensis, a samo na nekoliko mjesta i nalazimo čempres (obični ili mediteranski čempres - Cupressus sempervirens). U vegetacijskom pogledu ovaj prostor spada u područje rasprostranjenja klimatogene eumediteranske zimzelene šumske zajednice crnog jasena i hrasta česvine ili crnike (Orno – Quercetum ilicis , Horvatić 1957). Ova prvobitna česvinina šuma na Petki nije sačuvana; od nekadašnje prirodne vegetacije održali su se samo fragmenti pojedinih njenih degradacijskih stadija – makije i gariga, sada obraslih borovom šumom. Od florističkih rarireta našeg podneblja koje možemo ovdje naći svakako treba spomenuti endemičnu vrstu hrvatskog primorja jadransku peruniku (Iris pseudopallida), Jupiterovog ranjenika (Anthyllis barba – jovis) rijetku reliktnu vrstu, srebroliki slak (Convolvulus cneorum) rijetku i reliktnu vrstu ilirsko – apeninskog rasprostranjenja, te drvenastu mlječiku (Euphorbia dendroides), rijetku vrstu hrvatske flore uskog areala rasprostranjenosti.
guste šume alepskog bora (Pinus halepensis)
strme stijene južne obale staništa su nekih zanimljivih biljnih vrsta
drvenasta mlječika
(Euphorbia dendroides)
srebrnolisni slak
(Convolvulus cneorum)
Među životinjama naročito je brojan ptičiji svijet. Sastojine makije značajna su zimovališta raznim pticama, što je razumljivo obzirom da gusto, neprohodno grmlje pruža pticama sigurnu zaštitu, a mnoštvo zrelih plodova osigurava im izdašnu prehranu tijekom zimovanja. Plodovi raznog sredozemnog drveća i grmlja dozrijevaju upravo zimi, što je naročito povoljno za ishranu ptica. Sklop grmlja jedno je od najvažnijih ptičjih staništa naše regije s drozdovima (Turdidae), grmušama (Sylvidae), zviždcima (Phylloscopus) i drugim pjevicama. Najčešće ptice ovakvih staništa su kos (Turdus merula), drozd cikelj (Turdus phyllomelos), crnokapa grmuša (Sylvia atricapilla), zviždak (Phylloscopus collybita), velika sjenica (Parus major), zelendur (Carduelis chloris) i druge. Visoke i guste šume alepskog bora također su značajne za zimovanje raznih ptica. Neke u njima mogu ostati preko cijele zime, a za mnoge predstavljaju sigurna zimska prenoćišta. Tamo redovito prenoće jata raznih zebovki – zeba bitkavica (Fringilla coelebs), češljugar (Carduelis carduelis) i neke grabljivice kao npr. kobac ptičar (Accipiter nisus).
Povijesne osobitosti
Povijesni izvori još davne 1296. godine Petku spominju kao Mons Acutus, nazivom romanskog podrijetla što u prijevodu znači oštri vrh, s ostacima hrama božice Venere na njegovom vrhu. U 15. je stoljeću, a moguće i prije, na mjestu urušenog hrama stajala crkvica Sv. Petke, po kojoj je i dobila ime. Crkvica je jedan od brojnih zavjetnih sakralnih objekata kakvi su se po starom Dubrovniku gradili još od 13. i 14. stoljeća. Ova se crkvica u povijesnim dokumentima još spominje kao "Sancta Parasceve", a 1882. godine i kao "S. Parasceve na Petki". Još u 19. stoljeću bilo su vidljivi ruševni ostaci ove crkvice, kao i tragovi temelja kućice remete, pobožnog pustinjaka koji je stanovao u njenoj blizini. U današnje vrijeme nema više vidljivih ostataka ove crkvice, građevno je kamenje vjerojatno odneseno za neke druge namjene, a ostalo je prekrila zemlja i gusta vegetacija. U bližoj okolici Petke stajali su i drugi sakralni objekti. Neposredno pod Velikom Petkom do katastrofalnog je potresa 1667. godine stajala crkva Sv. Martina. Izvori je spominju još 1168. godine i smatra se najstarijim poznatim sakralnim objektom na području Lapada, a moguće i šire. Lapadski predjel Sumratin – Sumartin nazvan je po ovoj crkvi. Njeni su ostaci bili vidljivi još početkom 20. stoljeća. Nedaleko od hotela "Splendid" stajala je crkvica Sv. Marije Magdalene, spominjana još 1346. godine; 1882. godine spominju se samo njeni ostaci. Da prostor Petke postane dijelom nacionalne književne baštine, pobrinuo se dubrovački kroničar Ivo Vojnović. Osim što je opjevao njezine masline, on je Petku kao osobitu pejsažnu tvorevinu uvrstio u fabulu posljednjeg dijela "Dubrovačke trilogije". U dijelu "Na taraci" likovima, naime pogled pada upravo na Petkin stožac.

©2003.-2012. Ekološka udruga "Čiopa" Sva prava pridržana.