ekološka udruga ČIOPA

 
 
početna
o udruzi
projekti
kontakt
 

opis projekta | opće osobitosti | vrijednosti park-šume | sadašnje stanje | flora | fauna |

pješačke staze i šetnice
 

PROJEKT "PARK-ŠUMA VELIKA I MALA PETKA – ZELENA PLUĆA U SRCU GRADA"

Kopneni biljni svijet - flora i vegetacija park-šume
 
Pod nazivom flora predstavljaju se biljne vrste određenog područja, dok se naziv vegetacija odnosi na njegove različite biljne zajednice, kao na primjer zajednice šuma, makije, gariga, travnjaka, stijena i druge.

Premda je čak deset biljnih vrsta koje rastu na Velikoj i Maloj Petki upisano u Crvenu knjigu ugroženih vrsta Republike Hrvatske, nažalost još uvijek ne postoji popis biljaka koje tamo rastu! Stoga je, radi upravljanja ovim zaštićenim dijelom prirode, što hitnije potrebno izvršiti biološku inventarizaciju, odnosno utvrditi biljne vrste koje ovdje rastu.

U vegetacijskom pogledu ovaj prostor spada u područje rasprostranjenosti klimatogene eumediteranske zimzelene šumske zajednice crnog jasena i hrasta česvine ili crnike (Orno – Quercetum ilicis, Horvatić 1957). Ova prvobitna česvinina šuma na Petki nije sačuvana; od nekadašnje prirodne vegetacije održali su se samo fragmenti pojedinih njenih degradacijskih stadija – makije i gariga, sada obraslih borovom šumom.

U florističkom i vegetacijskom pogledu osnovna sastavnica park – šume je četinjača alepski (Pinus halepensis). Bujno razvijene šume alepskog bora svojim zelenilom jednako privlače pozornost građana kao i svakog posjetitelja Lapada i cijelog Grada, te kao takav zaslužuje pobliže upoznavanje. Od četinjača, uz alepski bor možemo vidjeti još manju skupinu čempresa (Cupressus sempervirens) na ulazu u park – šumu.
Rasprostranjenost
Alepski je bor izrazito mediteranska vrsta, rasprostranjena na širokom području Mediterana, od Maroka do Tunisa i Libije u sjevernoj Africi, preko jugoistočne Španjolske. Odatle se rasprostire u južnu Francusku, Italiju, Hrvatsku i Crnu Goru gdje uz jadransku obalu prelazi u Grčku, Izrael i Jordan kuda mu je istočna granica areala. Ilirsko – jadranske šume alepskoga bora južnog i središnjeg dijela mezomediteranske zone Orno – Quercetum illicis na Balkanskom poluotoku protežu se u uskom obalnom i otočnom pojasu od zaljeva Sarandë do sjeverne Dalmacije. Zanimljivo je spomenuti da na našoj obali široko rasprostranjeni alepski bor, kao i čempres (Cupressus sempervirens), nisu autohtone, odnosno domaće vrste nego su ih ovamo prenijeli grčki kolonisti prije oko 2500 godina. U visinskom se rasprostiranju proteže od razine mora, pa do preko 1500 m nadmorske visine, kao u Maroku i Alžiru. U Hrvatskoj raste na dalmatinskom otočju južnije od Šibenika, te uz obalu južnije od Splita. Posebno su razvijene šume alepskog bora na otoku Mljetu. Često se uzgaja u kulturama i sadi po parkovima uzduž cijelog priobalnog područja Hrvatske. Šumice alepskog bora u pojasu vazdazelenih crnikinih šuma u prirodnoj vegetacijskoj sukcesiji zarastaju u prizemnom sloju vazdazelenim vrstama crnikinih makija. Razlikovanje prirodnih šuma i davno umjetno formiranih sastojina je često teško.
Stanište
Vrlo je otporan na sušu i značajno je drvo suhih regija gdje se i uzgaja za zaštitu od erozije tla i vjetrova. Uspješno raste na plitkom vapnenastom tlu i na flišu eumediteranske zone vazdazelene vegetacije; u makijama, garizima i kamenjarskim pašnjacima reda Quercetalia ilicis. Često čini čiste sastojine (Pinetum halepensis) s brojnim kserotermnim vrstama.
Vanjski izgled
Alepski je bor stablo 10 – 20 m visine, vrlo razgranatog i snažnog korjenovog sustava. Deblo je često više ili manje zakrivljeno, krošnja je kod mlađih stabala čunjasta, kasnije široko zaobljena. Kod mlađih stabala kora debla je glatka i svijetlosiva, kasnije postaje tamnosmeđa i ispucala. Po dvije tanke, vitke, svjetlozelene iglice se nalaze na kratkom izbojku, smještene poput kista, duge 6 – 10 cm. Obično otpadaju nakon druge godine; smolenice su u iglici smještene uz epidermu; rukavac oko iglica je 8 mm dug. Češeri su jajasti, sa stapkama debelim i do 2 cm dugim. Povinuti češeri su više ili manje okrenuti prema dolje, pojedinačni ili 2 – 3 u pršljenu. Obično su 6 do 10 cm dugi, u promjeru do 4 cm. Sivosmeđi do crvenkastosmeđi štitić na plodnoj ljusci je plosnat ili izbočen, a grbica jače ili slabije izražena i siva, bez šiljka; sjemenka je duga 6 - 7 mm, tamne boje, tamnosmeđe krilce je dugo 18 – 28 mm. Klijanac ima 6 – 9 kotiledona.
Biologija
Jednodomna, anemofilna, heliofilna i kserofilna vrsta. Dobro podnosi posolicu i jaku buru. Oprašuje se od ožujka do svibnja ("cvjetanje borova"), sjemenke sazrijevaju u rujnu i listopadu druge godine, a češeri se otvaraju uglavnom u trećoj i četvrtoj godini; nakon sazrijevanja ostaju još nekoliko godina na stablu. Alepski bor obilno proizvodi sjemenke svake godine; klijavost je visoka, do 90 %.
Na području park – šume autohtona klimazonalna šumska vegetacija zajednice crnog jasena i hrasta česvine Orno – Quercetum ilicis je slabo zastupljena i razvijena kao makija, građena od istih elemenata kao i šuma, ali predstavlja guste i na nekim mjestima, gotovo neprohodne sastojine. Od stablašica susrećemo hrast crniku ili česvinu (Quercus ilex), crni jasen (Fraxinus ornus), lovor (Laurus nobilis). U makiji se ističu grmovi lemprike (Viburnum tinus), planike (Arbutus unedo), zelenike (Phillyrea angustifolia), tršlje (Pistacia lentiscus), mirte (Myrtus communis), crnjuše (Erica verticilata) i drugi, isprepleteni povijušama paviti (Clematis vitalba), isprepletene kozje krvi (Lonicera implexa), trnovite tetivike (Smilax aspera) i dalmatinske kupine (Rubus dalmaticus) što ovu sastojinu čini vrlo teško prohodnom.

Na pojedinim mjestima degradacijom makije stvorila se vegetacija gariga, niskog mediteranskog grmolikog bilja. Kao neki od predstavnika ističu se ruzmarin (Rosmarinus officinalis), vlasnati bušin (Cistus villosus), crnjuša (Erica multiflora), žuka (Spartium junceum).

Na strmim vapnenačkim stranama južnih padina razvijene su biljne zajednice klisura i stijena među kojima se posebno ističe nekoliko florističkih rarireta našeg podneblja; rijetke i reliktne vrste poput srebrolikog slaka (Convolvulus cneorum) i širokolisnog (Jupiterovog) ranjenika (Anthylis barba – jovis), drvenastu mlječiku (Euphorbia dendroides) uskog rasprostranjenja u Hrvatskoj. U blizini strmaca možemo vidjeti endemičnu vrstu hrvatskog primorja jadransku peruniku (Iris pseudopallida). Uz obalne grebene raširena je halofilna vegetacija, gdje su tipične vrste mrižica (Statice angustifolium) i petrovac (Chritmum maritimum). Među florističke zanimljivosti može se ubrojiti i nekoliko vrsta divljih orhideja.

Lišajevi (Lichenes) i mahovine (Bryophyta) su manje brojni i poznati, dok papratnjače (Pterydophyta) također nisu prisutne velikom brojnošću vrsta. Po suhozidovima možemo naći ljekovitu slezenicu (Ceterach officinarum) i oslad (Polypodium australe), dok smeđu slezenicu (Asplenium trichomanes) možemo vidjeti u pukotinama stijena.

Gljive (Fungi) mediteranskog područja nisu posebno brojne, a naročito su uočljive u proljeće, nakon kiša.

©2003.-2012. Ekološka udruga "Čiopa" Sva prava pridržana.