ekološka udruga ČIOPA

 
 
početna
o udruzi
projekti
kontakt
 

opis projekta | opće osobitosti | vrijednosti park-šume | sadašnje stanje | flora | fauna |

pješačke staze i šetnice
 

PROJEKT "PARK-ŠUMA VELIKA I MALA PETKA – ZELENA PLUĆA U SRCU GRADA"

Ponešto o kopnenoj fauni park-šume
 
Beskralješnjaci
Fauna beskralježnjaka park – šume slabo je istražena i poznata. Među mekušcima možemo naći veći broj puževa (Gastropoda), naročito nakon proljetnih i ljetnih kiša. Od kukaca (Insecta), pauka (Aranea) i stonoga (Myriapoda) možemo susresti predstavnike osobite za primorsko područje koje susrećemo i drugdje na sličnim staništima. Od kukaca možemo vidjeti skakavce (Acrididae), žoharaše (Dyctioptera), opnokrilce (Hymenoptera), muhe (Diptera), leptire (Lepidoptera), kornjaše (Coleoptera), strizibube (Cerambicidae), potkornjake (Scolitidae). Od kopnenih beskralješnjaka ljeti se najčešće mogu čuti mnogobrojni cvrčci, među kojima je najbrojniji veliki cvrčak (Cicada plebeja) koji po cijele dane gotovo zaglušujuće glasno cvrče iz borove šume.

Dinarica pouzolzi
Pomatias sulcatum
pauk
Cicada plebeja -
veliki cvrčak
presvlaka
velikog cvrčka

Osobito su uočljivi brojni i zanimljivi leptiri kojih ima više desetaka vrsta kako dnevnih, tako i noćnih. Među noćnim leptirima posebno se ističe borov četnjak gnijezdar (Thaumatopoea pityocampa), najopasniji štetnik mediteranskih borovih šuma čijem se uklanjanju treba posvetiti posebna pažnja. To su noćni leptiri sive boje glave, prsišta i prednjih krila, dok su stražnja krila bijela s crnom pjegom na stražnjem kraju, a zadak je sa žuto – crnim prstenovima. Raspon krila kod mužjaka iznosi 3,0 – 3,5 cm, a kod ženke 3,5 – 4,5 cm. Leptiri borova četnjaka gnjezdara roje se noću od polovice lipnja do polovice kolovoza. Nakon oplodnje ženka položi 150 – 300 jaja biserno – bijelog sjaja u jedan red na par iglica bora i pokrije ih ljuskicama sa zatka. Za oko mjesec dana izvale se gusjenice, koje su u odraslom stanju duge oko 4 cm, na hrptu crne, a na trbuhu blijedo – zelene boje, tijela prekrivenog gustim dlačicama. Zanimljivo je da se sve gusjenice iz istog legla izlegu istog dana. Nakon izlijeganja odmah se počinju hraniti i nakon što izgrizu iglice s jednog izbojka, prelaze na drugi i postupno se penju prema vrhu stabla. Nakon drugog presvlačenja, gusjenice pod vrhom bora ili na granama izloženim suncu od paučinastih niti koje same ispredu izgrade trajno gnijezdo u kojemu se zadržavaju do pred kukuljenje. U jednom ih gnijezdu zna biti i do 800, jer se gusjenice iz više legala mogu udružiti. U gnijezdu se zadržavaju danju, dok se noću izlaze hraniti. Za vrijeme prehrane, gusjenice u velikoj mjeri ovise o količini sunca te temperaturi, što i jest razlog zadržavanja u gnijezdu u kojemu je temperatura znatno viša nego vanjska. Ukoliko su vremenske prilike povoljne, gusjenice se hrane cijelu zimu. U proljeće kreću s proljetnim hranjenjem kada počinjavaju najveće štete, jer mogu izazvati golobrst. Kod prelaženja na hranjenje ili kukuljenje na zemlji, gusjenice uvijek idu jedna iza druge u jednoj koloni. Zanimljivo je da ako se ukloni jedna gusjenica iz sredine kolone, ostale čekaju da se začelje spoji s prednjim dijelom i tek onda nastavljaju put. Kolone gusjenica mogu biti duge i više metara. U povoljnim prilikama, gusjenice već u ožujku napuštaju gnijezda i prelaze na kukuljenje u zemlji. Kukuljica je smeđa i nalazi se u čvrstom, svijetlo – smeđem kokonu. Stadij kukuljice ovisi o klimatskim prilikama i traje od proljeća do polovice ljeta, kada opet izlazi leptir i ciklus se nastavlja.

Raširen je uglavnom na području Mediterana, a na kontinentu je rijedak. Ne javlja se periodično i uglavnom ga ima tijekom cijele godine. Prirodni su mu neprijatelji neke vrste osa najeznica i muha gusjeničarki. U posljednjih nekoliko godina zabilježeno je pojačano razmnožavanje ovog opasnog štetnika izazvano relativno toplim zimama, ali i nedostatkom kukavica, njihovih prirodnih neprijatelja.

Borov četnjak gnjezdar se najradije zadržava na crnom boru, ali napada i alepski, primorski i brucijski bor. U prvom redu napada slabija stabla, a prilikom masovne pojave i potpuno zdrava. Napadnute se grane u kratko vrijeme osuše, a ukoliko se to ne spriječi, uskoro propadne čitavi bor. U stanju su nanijeti velike štete šumama, ukoliko je ljudi ne čuvaju. Uništavaju se tako da se s napadnutih stabla trebaju odstraniti grane s trajnim gnijezdima, te ih na sigurnom mjestu spaliti. Šume su naše veliko prirodno bogatstvo, a u priobalnom području alepski i ostale vrste borova su izuzetni ukrasi, pa ih je žalosno gledati kako propadaju.

Kao što je poznato borov četnjak gnjezdar izaziva alergije kod velikog broja ljudi. Otrovni aparat čine šuplje dlačice povezane s potkožnom žlijezdom. Prilikom uboda dlaka se lomi i otrov kroz kanalić cijevi ulazi u tijelo žrtve gdje izaziva razna upalna stanja na koži. Najopasnije su njegove dlačice koje se raspršuju zrakom pri malo jačem vjetru, tako da je dovoljno biti u neposrednoj blizini stabla kako bi se pojavila alergijska reakcija. Alergija se manifestira crvenilom na koži i velikim flekama, a osoba koja na sebi primijeti takvu reakciju mora se odmah javiti svom liječniku, koji će joj najvjerojatnije propisati terapiju kortikosteroidnim kremama i antihistaminicima.

gnijezdo borovog četnjaka
gusjenice borovog četnjaka
kukac Graphosoma lineatum na biljci ljubičastomodrom kotrljanu Eryngium amethystinum
ostaci šiški alepskog bora koje su izgrizle vjeverice

Vodozemci
Od vodozemaca se može pronaći zelena krastača (Bufo viridis), na vlažnim područjima uz rubove livada, te ponekad ljeti i gatalinka (Hyla arborea). Ove vrste razmjerno dobro podnose suhe uvjete.
Gmazovi
Gmazova možemo susresti više vrsta. Ponekad u grmlju, po rubovima makije i na livadama možemo vidjeti običnu čančaru (Testudo hermanni), čija je brojnost zbog sve veće urbanizacije i smanjivanja njenih staništa, nažalost sve više u opadanju. Kućnog (Hemidactilus turcicus) i zidnog macaklina (Tarentola mauritanica), koji su noćne životinje, možemo pronaći po suhozidovima i kućama u blizini park šume. Na strmim stijenama južnih morskih strana, kao i u niskom grmlju možemo susresti primorsku guštericu (Podarcis sicula), oštroglavu guštericu (Lacerta oxycephala) i kršku guštericu (Lacerta melisellensis), a u grmlju i makiji velikog beznogog guštera glavora (Ophisaurus apodus). Zmija vjerojatno više i nema ili su vrlo rijetke, a sve su neotrovnice.
Ptice
Cijelo šire dubrovačko područje poznato je po bogatstvu raznih vrsta ptica, međutim njihova se brojnost potaknuta raznim negativnim ljudskim aktivnostima, nažalost u posljednje vrijeme sve više smanjuje. Među pticama razlikujemo tri osnovne kategorije: stanarice, selice i skitnice. Na cijelom dubrovačkom području ustanovljeno je prisustvo 308 vrsta ptica, od čega najveći dio otpada na selice i skitnice, dok su stanarice neznatno zastupljene, samo oko 30-ak vrsta.

Prema dostupnim literaturnim podacima u šumama Velike i Male Petke, zajedno s područjem Lapada, zabilježeno je oko 50-ak vrsta ptica, iako ih se nekada na ovom prostoru moglo susresti i znatno više. Među njima su najzanimljivije grabljivice, od kojih se na strmcima s vanjske strane park – šume nekada gnijezdio sivi sokol (Falco peregrinus), sada nažalost iščeznuo s ovih područja. Sličnu je sudbinu doživio i kobac ptičar (Accipiter nisus), nekada česta grabljivica dubrovačkih predjela. Od danas prisutnih grabljivica nešto češće možemo susresti vjetrušu klikavku (Falco tinnunculus), koja se privikla na život u blizini ljudskih naselja, a gnijezdi se u pukotinama strmih litica. Od noćnih grabljivica, sova, često se u predvečerje i noću može čuti glasanje ćuka (Otus scops), a ponekad i velike ušare (Bubo bubo), naše najveće sove koja može biti do 70 cm visine i raspona krila do 170 cm. Ova sova danju miruje u pukotinama strmih stijena ili se krije u gustim krošnjama visokih borova, te se rijetko vidi. Noću lovi po okolnim terenima i tada se često javlja tipičnim hukanjem. Ušare s Lokruma često dolijeću u stari dio Dubrovnika, gdje love golubove. Osim na na Velikoj i Maloj Petki, te Lokrumu, gnijezde se na Gradcu i u borovima oko stare bolnice.

Falco tinnunculus -
vjetruša klikavka
vjetruša klikavka
u letu
Bubo bubo -
sova ušara
Fringilla coelebs -
zeba bitkavica
Fringilla coelebs -
zeba bitkavica

Osim domaćeg vrapca (Passer domesticus), crnog kosa (Turdus merula), zebe (Fringilla coelebs) i velike sjenice (Parus major), koji su česti po svim borovim sastojinama i oko naselja, a ovdje se i gnijezde, njima se u zimsko doba pridruži znatan broj ptica iz sjevernih područja koje ovdje prezime, kao što su crvendać (Erithacus rubecula), češljugar (Carduelis carduelis), verdun (Chloris chloris), strijež palčić (Troglodytes troglodytes), mrka crvenrepka (Phoenicurus ocruros), crnokapa grmuša (Sylvia articapilla), vijoglav (Jynx torquilla) i mnoge druge. Po okolnim vrtovima i šumarcima čuje se karakteristično gukanje grlice kumre (Streptopelia decaoto), koja se ovdje doselila prije nekoliko desetaka godina. Inače ova ptica, usko vezana za veća naselja, poznata je po svome brzom širenju u godinama poslije drugog svjetskog rata, kada se iz južnih predjela Balkanskog poluotoka proširila prema ostatku Europe. Po sredozemnim šikarama, na toplim, zaklonjenim područjima možemo vidjeti crnoglavu grmušu (Sylvia melanocephala), najčešću mediteransku gmušu.

Okomite i strme morske hridine pružaju idealna mjesta za gniježđenje velikog broja čiopa; crne čiope (Apus apus), bijele čiope (Apus melba). Za takve predjele posebno je karakterističan modrokos stjenjar (Monticola solitarius), ptica krasnog modrog perja i ugodnog pjeva. Svojevremeno se na ovim nepristupačnim stijenama i strmim liticama, gnijezdio par gavranova (Corvus corax). Iznad mora u blizini park – šume, a naročito kod ispusta kanalizacijskog sustava, mogu se vidjeti brojni galebovi klaukavci (Larus cachinans). Osim njih na moru se zimi mogu vidjeti nešto rjeđi morski vranci (Phalacrocorax aristotelis).

Ornitofauni parka pripada jos znatan broj ptica koje su ovdje u prolazu za vrijeme proljetne i jesenske selidbe, a poneke ostaju i malo duže vremena, poput šumskog zviždka (Phylloscopus sibilatrix), vatroglavog kraljića (Regulus ignicapillus), muharice (Muscicapa striata), crnoglave muharice (Ficedula hypoleuca) i drugih.
Sisavci
U park – šumi "Velika i Mala Petka" prisutno je nekoliko vrsta sisavaca. Najuočljivija među njima jest vjeverica ili crvena vjeverica (Sciurus vulgaris), stalni stanovnik šume i jedina europska autohtona vrsta iz porodica vjeverica (Sciuridae). Crvene su se vjeverice prilagodile životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane sjemenkama koje vade iz borovih šišaka. Često hodajući kroz Petku, kao i Hladnicu, na tlu možemo pronaći izgrižene ostatke šišaka. Iako ove hrane nema u izobilju, vjeverica je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su njihove populacije obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Čak i na mjestima gdje ima dovoljno hrane, obično imaju jednog, rijetko dva mladunca godišnje. Brojnost ove vjeverice u Europi je ugrožena unošenjem sive vjeverice (Sciurus carolinensis) koja potječe iz Sjeverne Amerike, unešene najprije u Englesku krajem 19. stoljeća. Ova se vjeverica posljednjih pedesetak godina jako brzo proširila na području Velike Britanije, istisnula domaću crvenu vjevericu s njenog prirodnog staništa, koja je tamo postala sve rjeđa i gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima. U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile autohtonu crvenu, pa su rigoroznim mjerama (odstrjel) kao jedna od rijetkih zemalja uspjele regulirati njihov broj. Takvih problema u park – šumi nema.

Od drugih malih sisavaca, po makiji i čistinama između njih, susrećemo bjeloprsog ježa (Erinaceus concolor), domaćeg miša (Mus musculus), smeđeg štakora (Rattus norvegicus), poneku rovku (Sorex), među kojima je posebno zanimljiva patuljasta rovka (Suncus etruscus), najmanji sisavac Europe, duga tek 6,5 cm, od čega polovica otpada na rep, voluharicu (Microtus arvalis) i više vrsta šišmiša. Šišmiši se danju zadržavaju na tamnim mjestima poput šupljina u starom drveću, ulazima u špilje i polušpilje ili procijepima stijena. Na području park – šume kolonije šišmiša se danju vjerojatno najviše skrivaju u pukotinama stijena na strmim južnim stranama Velike i Male Petke. Neke od vrsta koje najvjerojatnije možemo susresti su veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum), sivi dugouhi šišmiš (Plecotus austriacus), sredozemni slobodnorepac (Tadarida teniotis) i riđi šišmiš (Myotis emarginatus).

Nekada je na prostorima Lapada bio uobičajen obični zec (Lepus europaeus), koji je s ovih prostora iščezao 50-ih godina prošlog stoljeća. Možda se u borovim šumama još zadržao poneki sivi puh (Glis glis), koji je također ranije bio brojniji po šumama Petke i Hladnice. Od zvijeri ponekad možemo vidjeti kunu bjelicu (Martes foina) i malu lasicu (Mustela nivalis), najmanju zvijer Europe. Ove se vrste mogu vidjeti i oko ljudskih naselja, ali se i njihova brojnost sve više smanjuje.

©2003.-2012. Ekološka udruga "Čiopa" Sva prava pridržana.