ekološka udruga ČIOPA

 
 
početna
o udruzi
projekti
kontakt
 

opis projekta | zelena krastača | obična čančara | bjeloprsi jež

PROJEKT
"ZELENA KRASTAČA, OBIČNA ČANČARA I BJELOPRSI JEŽ –
OBIČNI, ALI IPAK UGROŽENI STANOVNICI NAŠIH ĐARDINA"

Evolucija
Izgledom i tjelesnom građom ježevi su se vrlo malo promijenili u posljednjih 15 miliona godina. U ovakvom su obliku kao sada, izgledali i prije pojave mamuta i dlakavih nosoroga, dok je njihov kostur vrlo sličan onomu kod ranih sisavaca od prije 50 miliona godina. Glavna razlika između građe ježeva i ostalih sisavaca je kratkoća njihovog vrata, iako je izgrađen od uobičajenih sedam kralješaka, kao i kod ljudi.

Znanstvena klasifikacija
Ježevi su svrstani u porodicu Erinaceidae. Euroazijski su ježevi svrstani u rod Erinaceus, afrički u rod Atelerix, dugouhi pustinjski ježevi u red Hemiechinus, a pustinjski ježevi u red Paraechinus. Ježevi ne žive u sjevernoj i južnoj Americi i Australiji; u 19. je stoljeću E. europaeus unesen na Novi Zeland.

Rod ERINACEUS - ježevi
Rod Erinaceus sadrži tri vrste:
- zapadnoeuropski ili tamnoprsi jež (Erinaceus europaeus),
- istočnoeuropski ili bjeloprsi jež (Erinaceus concolor), i
- mandžurijski ili amurski jež (Erinaceus amurensis).
Područje rasprostranjenosti ovog roda je vrlo široko i proteže se od britanskog otočja, preko Europe, do Rusije i Mandžurije, Koreje, te do sjevera i istoka Kine. U Maloj je Aziji rasprostranjen na istok do Transkavkaza i Irana.

Slika preuzeta s Lancing Nature, Engleska
Slika preuzeta s Lazovskiy Nature Reserve, Rusija
zapadnoeuropski ili tamnoprsi jež - Erinaceus europaeus (gore) i njegova rasprostranjenost (dolje)
istočnoeuropski ili bjeloprsi jež - Erinaceus concolor (gore) i njegova rasprostranjenost (dolje)
mandžurijski ili amurski jež - Erinaceus amurensis (gore) i njegova rasprostranjenost (dolje)

tamnoprsi ili zapadnoeuropski jež (Erinaceus europaeus, Linnaeus 1758)
IUCN kategorija ugroženosti: niski rizik (podkategorija najmanja zabrinutost)
Opis: naraste 225 – 275 mm duljine i oko 400 - 1.100 g mase. Ima tamnije obojeno tijelo, a naročito prsa, po čemu je i dobio ime.
Rasprostranjenost: ova je vrsta rasprostranjena širom zapadne Europe, uključujući britansko otočje. Zona preklapanja s bjeloprsim ježom ide od Baltika do Jadranskog mora i široka je oko 200 km u Češkoj i Slovačkoj. U 20. se stoljeću područje rasprostranjenja ove vrste proširilo na sjever Skandinavije. Također naseljava sjevernu Rusiju i zapadni Sibir. Unešena je na Novi Zeland.
Stanište: naseljava pretežito šumovita područja s niskom vegetacijom, ali je također čest na travnjacima, posebice onih u blizini šumaraka, živica i grmlja. U Alpama se može naći do visine od 2000 m u području zone klekovine bora, ali ne i iznad granice drveća.
Ekologija i ponašanje: živi na tlu, u koje se ne ukopava, ne penje se po drveću. Pretežito aktivan u sumrak i noću, ali ponekad se može vidjeti i danju, naročito tijekom jeseni. U sjevernoj hemisferi nepovoljno zimsko razdoblje provodi u stanju hibernacije (zimskog sna).

bjeloprsi ili istočnoeuropski jež (Erinaceus concolor, Martin 1838) syn. E. roumanicus
IUCN kategorija ugroženosti: niski rizik (podkategorija najmanja zabrinutost)
Opis: izgledom i veličinom je vrlo sličan tamnoprsom ježu (E. europaeus), od kojeg se razlikuje jasno uočljivim svjetlijim prsima, u kontrastu prema tamno obojenom trbuhu.
Rasprostranjenost: ova je vrsta široko rasprostranjena u istočnoj Europi, a sa prethodnom se vrstom preklapa u području od zapadne Poljske do Jadrana. Na istok su rasprostranjeni do Izraela, Irana i oko Kaspijskog mora.
Stanište: naseljava vrlo slična staništa kao E. europaeus.
Ekologija i ponašanje: nisu dovoljno proučavani, te se ne zna dovoljno o tome. Pretpostavlja se da je slično poput E. europaeus.

mandžurijski ili amurski jež (Erinaceus amurensis, Schrenk 1859)
IUCN kategorija ugroženosti: niski rizik (podkategorija najmanja zabrinutost)
Opis: lako se prepoznaje po uskom tijelu, leđa su prekrivena dugim oštrim bodljama koje narastu i do 24 mm duljine, svijetložute je boje. Ostali dijelovi tijela su prekriveni krznom od grube dlake. Naraste otprilike do 277 mm.
Rasprostranjenost: živi u nizinama Kine od oko 29'N (malo južnije od rijeke Jangce), pa na sjever do Amura i Koreje.
Stanište: šumska i livadska područja.
Ekologija i ponašanje: slabo poznati.

bjeloprsi jež - Erinaceus concolor, Martin 1838 (syn. Erinaceus roumanicus)

Izgled tijela
Bjeloprsi jež, taj česti stanovnik naših vrtova, relativno je maleni sisavac zdepastog, okruglastog tijela oslonjenog na petoprstim mekanim stopalima. Jedini je europski sisavac tijela prekrivenog bodljama. Glavna osobitost ježeva su upravo njegove bodlje. Cijelom površinom leđa i bokova, isključujući lice, trbuh i noge, gusto je prekriven sa oko 5000 oštrih bodlji koje poput kopalja strše naprijed. Bodlje su zapravo preobražene dlake koje rastu iz folikula smještenih u koži, na isti način kako raste kosa. To su šuplje cjevaste tvorevine, koje omogućavaju čvrstinu uz minimum težine. Vršni dio bodljâ završava oštrim šiljkom, dok je suprotni kraj smješten u koži i loptastog oblika. Ova loptasta tvorevina ima veliki značaj u zaštiti tijela budući da može amortizirati udarce bez da ozlijedi samog ježa. Bodlje su dvobojne; trake smeđe i bijele boje protežu se od osnovice do vrha, dok su u donjem su dijelu bijele. Bodlje kontinuirano rastu oko 18 mjeseci, kada otpadaju i zamjenjuju se novima.
S donje strane tijela i dijelom po glavi prekriven je krznom sastavljenim od mekanih dlaka. Glava završava šiljastom i pokretljivom njuškom, iznad koje se nalaze okrugle oči i kratke okruglaste uši skrivene među bodljama. U čeljustima ima 36 zuba. Mužjaci su obično nešto dulji od ženki, obično narastu 15 do 35 cm duljine i prosječne mase oko 400 g (međutim mogu težiti i do 1,5 - 2 kg, posebice u jesen). Duljina uključuje vrat koji je 4 ili 5 centimetra dug. U prosjeku živjeti pet godina, ali pojedini mogu dožive i preko 8 godina. Nije neosjetljiv na zmijski otrov, ali podnosi količinu otrova koja bi drugu životinju njegove veličine odmah usmrtila.

Životni prostor i način života
Prilično česta i skoro svugdje prisutna životinja. Najčešće ih nalazimo u svijetlim šumama i grmovitim područjima, obrađivanom području, ali također i u parkovima, rubovima šuma s grmljem u blizini ljudskih naselja. Rijetki su u močvarnim područjima, četinarskim šumama i planinskim područjima, gdje ima malo povoljnih mjesta za gniježđenje i nedovoljno hrane.
dubrovački đardin
šikara u Petki
polje kod Ponikava (Pelješac)
Pretežito je noćna životinja i najveći dio aktivnosti između sumraka i zore potroši u potrazi za hranom, ali se ponekad može vidjeti i danju. Najaktivniji su navečer i ujutro, a također su vrlo česti i poslije ljetnih kiša. Tijekom ljeta, ježevi dan provode spavajući u privremenim, prozračnim gnijezdima, izgrađenom od suhe trave i manjih grančica, obloženog lišćem i mahovinom. Obično je izgrađeno u zaklonu nekog grma ili slično, iz kojeg u sumrak izlaze van u potrazi za hranom. Imaju nekoliko ovakvih ljetnih gnijezda i često više dana spavaju u istom odakle su i krenuli u potragu za hranom. Isto gnijezdo često zaposjedaju i drugi ježevi, te se čini se da im nije važno tko ga je sagradio. Kada je vrijeme toplo, često jednostavno prespavaju u kakvoj hrpi lišća ili u visokoj travi. Uglavnom žive pojedinačno, sami.
Česti je stanovnik naših vrtova, koje marljivo prebire tražeći puževe, kornjaše, gliste ili ostatke hrane koje su ljudi bacili. Prilikom obilaska vrtova uglavnom se kreće istom uhodanom rutom i u slično vrijeme, pa ga možemo susresti gotovo svaku večer. U potrazi za hranom, tijekom samo jedne noći može prijeći od nekoliko stotina metara, pa do 2 – 3 km, a put obično završava tamo gdje je i započeo – u gnijezdu. Čini se da točno znaju kamo idu i posjećuju ista mjesta, naročito ako su na tom mjestu našli hrane u dovoljnim količinama. Ostaju vjerni svom teritoriju, tako da isti ježevi dugo vremena naseljavaju isto područje.
Ježevi se rijetko glasaju, a neke zvukove koje proizvode ljudsko uho ne može čuti. Tako mladunčad u gnijezdu ispušta visokofrekventno zviždanje koje čuje jedino njihova majka. Nevokalno glasanje uključuje tiho njuškanje koje jež ispušta kada je u potrazi za hranom i puhanje kojim se često glasa tijekom borbi. Ovaj zvuk ježevi proizvode žustrim ispuštanjem zraka kroz nosnice. Udvaranje je praćeno glasnim i agresivnim frktanjem, dok je najsnažniji zvuk koji proizvode jako glasanje nalik vrisku kojeg ispuštaju kada su u opasnosti.
Kada jež osjeti opasnost, odmah se skupi u klupko i uspravi svoje oštre bodlje tako da su one prijeteći usmjerene u svim pravcima. U ovakvom položaju bodlje predstavljaju vrlo efikasnu zaštitu protiv grabežljivaca, koja je tako efikasna da jež ima svega nekoliko prirodnih neprijatelja.
Kada jež osjeti opasnost, smota se u klupko i nakostriješi bodlje.

Zimski san (hibernacija)
Bjeloprsi jež je jedini naš kukcojed koji provodi zimu u pravom zimskom snu. Sa dolaskom jeseni i zime ježevi se nastoje što više nahraniti i dobiti na masi, jer se pripremaju za zimski san koji obično započinju u listopadu. Tada započinju graditi zimsko gnijezdo, zvano hibernakulum (hibernaculum). Obično je smješteno u gustom grmlju, a naprave ga od suhe trave i naročito lišća, u koje nastru mahovinu i često komade tkanine. Čvrsto je građeno tako da je otporno i dugotrajno. Lišće i travu donose u ustima i slažu ga na hrpu, nakon čega ulaze u nju i okrećući se u krug valjaju donešeni materijal u klupko, ponekad i do 10 cm debljine. Na ovaj način grade gnijezdo svake godine.
Dolaskom hladnijeg razdoblja, hrane sve više ponestaje i ježevi dolaze u opasnost da više energije potroše u potrazi za njom, nego što je dobiju natrag. Ježevi su ovom problemu više skloniji od ostalih malih sisavaca, budući da nemaju krzna koje im omogućava izolaciju i zaštitu od zime. Stoga ovo nepovoljno razdoblje provode u svojevrsnom zimskom snu ili hibernaciji. Hibernacija je vrlo složeni fiziološki proces, daleko složeniji od jednostavnog spavanja i vrijedna je prilagodba koja im omogućava preživljavanje nepovoljnog, hladnog zimskog razdoblja u kojem bi inače stradali. Ona uključuje snižavanje tjelesne metaboličke rate, usporavanje cirkuliranja krvi i disanja tako da prođe i po nekoliko minuta između dva udisaja. U stanju hibernacije tjelesna temperatura sa uobičajenih 33° do 35oC padne na svega 4o do 6°C, a otkucaji srca se sa normalnih 190 svedu na svega oko 20 po minuti. Uobičajena se tjelesna aktivnost svede na svega jednu petinu normalne. Za održavanje ovakve aktivnosti potrebno je vrlo malo energije, koja se troši iz njegovih masnih naslaga. Stoga, da bi preživjeli zimu, neophodno im je potrebno da se prethodno dobro najedu i da dosegnu težinu od minimalno 600 g. Ukoliko je tjelesna težina ispod ove granice, velika je vjerojatnost da neće prezivjeti niske zimske temperature. Hibernacija nije kontinuiran proces i obično se probude svakih 7 do 11 dana. Tjelesna im temperatura tada poraste do normalne i obično ostaju pripravni u gnijezdu, iako ga ponekad znaju napustiti i biti aktivni nekoliko dana ili se čak preseliti u drugo gnijezdo. Nije poznat razlog zašto ovo rade. Buđenja su uglavnom spontana, ali također može biti posljedica nekih vanjskih podražaja poput poplava, zatopljavanja ili uznemiravanja od strane ljudi ili životinja. Početkom ožujka i tijekom travnja ježevi se bude iz hibernacije. Masne su naslage tada gotovo potrošene i u prvim se toplim noćima ožujka mogu vidjeti u potrazi za hranom. Ukoliko ponovno zahladi brzo se vraćaju u zimska gnijezda. Sredinom travnja opet su u pogonu, u potrazi za hranom, čija je brojnost u porastu. Tijekom hibernacije zna biti velika smrtnost među ježevima.

Prehrana
Ježevi su svejedi i poznato je da jedu razne beskralješnjake, među kojima posebno kišne gliste, puževe golaće, puževe s kućicom i razne kukce. Također se povremeno hrane sitnim kralješnjacima poput žaba, malih gmizavaca i miševa, te ptičjim jajima i ptićima vrsta koje se gnijezde na tlu, ali isto tako i šumskim plodovima. U našem se primorju u doba zrenja murve rado hrani opalim plodovima. Glavni razlog zašto su ježevi noćne životinje je taj što se uglavnom hrane plijenom koji je također noćni. To su mali beskralježnjaci koji su aktivni noću radi izbjegavanja drugih grabežljivaca ili oni koje se klone sunca kako bi izbjegli gubitak tjelesne tekućine.
   
(format: mpg,
veličina: 4.5 MB,
trajanje filma: 18 sekundi)

Razmnožavanje
Nakon buđenja iz hibernacije, već u kasni travanj, ježevi su spremni za parenje. Idealno vrijeme za parenje je razdoblje između svibnja i rujna, ali se uglavnom odvija u svibnju i lipnju. Sami ritual parenja više nalikuje kakvoj borbi. Potaknut je od strane mužjaka koji susretne ženku tijekom svojih noćnih lutanja. On joj se približava snažno dahćući i pušući, vrteći se u krugovima oko ženke u pokušajima da privuče njenu pažnju. U prvi mah ženke nisu osobito zainteresirane za parenje i ne pokazuju nikakavu pažnju, već ga naprotiv, pokušavaju otjerati od sebe. Mužjak nastavlja uporno nastavlja kružiti oko nje, bivajući sve glasniji, te ponekad ovaj ritual traje i satima. Tom prilikom, privučena bukom, često zna naići i druga ženka, ali se njeno prisustvo mužjak ne tolerira i nastoji je otjerati. U parenju se može dogoditi da ženka bude potpuno ravnodušna i da čak otiđe. Parenje i kasniji razvoj kod ježa nisu osobito učinkoviti. Visoki postotak pokušaja parenja kod ježeva ostane neostvaren radi nezainteresiranosti ženki. Ukoliko ženka na kraju napokon pristane, samo parenje traje minut do dva, nakon čega se par rastane. Mužjak više ne igra nikakvu ulogu u podizanju mladih i ako se ježevi ikad kasnije susretnu, to je samo plod slučajnosti. Prilikom parenja ženka mora zauzeti povoljan položaj, jer u suprotnom parenje nije ostvarivo. Ona tom prilikom legne na tlo, raširiti svoje zadnje noge, a njušku uspravi. Također se bodlje iz agresivnog položaja moraju spustiti, budući je koža na trbuhu mužjaka tanka i nježna, te se može teže ozlijediti. Ženka se obično pari više puta prije nego postane skotna.
Ženke nose mlade 35 - 42 dana, a mladi se ježevi okote otprilike četiri i pol tjedna nakon što ježica postane skotna i izlegu se uglavnom u lipnju i srpnju (svibanj – rujan). Imaju jedno, rjeđe dva legla na godinu. Ukoliko imaju drugo leglo, mladi se okote krajem rujna i imaju malo šanse preživjeti zimu. Veličina legla koleba, obično 4 - 5 (2 – 10) mladih. U momentu okota, mladi su blijedo - ružičaste boje, a bodlje im se još nalaze ispod kože. Nakon nekoliko sati, počnu se probijati kroz kožu. Prvo su bijele boje, da bi se nakon tjedan dana između njih počele pojavljivati smeđe bodlje i postupno ih zamjenjivati. Mladunci se okote slijepi, odnosno zatvorenih očiju, a progledaju za 14 - 18 dana, kada im počinje rasti i krzno koje pokriva trbuh. Prestaju sisati nakon 18 - 20 dana. Četvrti tjedan idu u potragu za hranom zajedno sa majkom. U starosti od 5 - 6 tjedana mladunci samostalno napuštaju gnijezdo. Tada su desetak puta teži nego kad su se okotili. U prvom mjesecu života mladunci vrlo brzo rastu. Kada napuste gnijezdo i počnu se samostalno hraniti, rast se usporava. Za razliku od mnogih životinja, kada dostignu zrelost, rast im se i dalje nastavlja, ali je znatno usporen. U razdoblju od četiri mjeseca mliječni se zubi zamijene odraslim zubima. Ježevi postaju spolno zreli sa godinu dana starosti.
Ženke mlade okote u gnijezdu sličnom kakvog rade radi hibernacije, samo što je ovo veće. Građeno je uglavnom od granja i lišća, ali također od svega prikladnog što može poslužiti. Iako ženka svoje mlade brižljivo njeguje i čuva, ukoliko je u tom razdoblju ugrožena ili ometana, ježica će ih napustiti ili ih ponekad čak i može pojesti. Ukoliko su mladi stariji, može ih prebaciti u drugo gnijezdo. Ako u vrtu tijekom ljeta susretnete malog ježa, najvjerojatnije je star svega 5 mjeseci i približava se svojoj prvoj zimi. Na odraslog će ježa u potpunosti nalikovati u svojoj drugoj kalendarskoj godini. Svega polovica mladih ježeva preživi prvu godinu, a samo jedan posto doživi više od pet godina. Oni koji to prežive mogu doživjeti i više od 8 godina u prirodi.

Položaj i zaštita
Ježevi su vrlo važan dio prirodnog ekosistema i kao takvi su u Republici Hrvatskoj zaštićene životinje Zakonom o zaštiti prirode. Ne smatraju se ugroženim, iako se njihov broj smanjuje uslijed različitih faktora (gubitak staništa i sl.).
Za razliku od većine malih sisavaca, ježevi nemaju posebnog razloga za strah pred prirodnim grabežljivcima, kojih nema baš puno. Klupko stršećih bodlji predstavlja odlično sredstvo za odvraćanje. Najopasniji grabežljivac ježeva u Europi je jazavac. Zahvaljujući svom izvanrednom njuhu, jazavci su sposobni uspješno pronaći ježeve u fazi hibernacije. Kada ih pronađu, oštrim kandžama razmotaju ježevo klupko i tako ga prisile da otkrije svoj nezaštićeni trbuh koji nije prekriven bodljama. Nešto manje opasni grabežljivci ježeva su i lisice, najviše zbog svoje hitrine jer mogu napasti ježa prije negoli se uspije sklupčati. Lisice ipak radije napadaju bolesne i mlade, kao i one već uginule. Slijedeći grabežljivci koji uglavnom neuspješno napadaju ježeve su tvorovi i sove. Najveći dio ježeva koji ugine zbog prirodnih uzroka strada tijekom zimskih mjeseci, zbog pomanjkanja rezervi masnih naslaga. Ovo je najveći razlog uginuća mladih ježeva, naročito onih koji su okoćeni krajem ljeta i nisu dostigli 600 g težine prije hibernacije. Velike vrućine predstavljaju gotovo jednaku opasnost kao i hladne zime. Ovoj su pogibelji izloženi jedino ježevi u toplijim podnebljima, kao i oni u zatočeništvu. Budući se mogu znojiti samo u onim područjima koja nisu prekrivena bodljama, kako bi izgubili što više topline, ježevi se znaju ispružiti na leđima i tako ostavljaju nezaštićen trbuh.
Uzročnici najveće smrtnosti ježeva u Europi su ljudi. Kako je ljudska populacija u porastu, tako se i smanjuju površine na kojima ježevi žive, a smanjuju se i izvori hrane. Ova svima poznata životinja česti je i uobičajeni stanovnik zelenih površina našeg Grada, pa tako i naših vrtova i parkova oko kuća. Međutim, u posljednje se vrijeme njegova brojnost smanjuje i postaje sve ugroženiji. Razlozi njegovog polaganog nestanka su višestruki. Bjeloprsi jež je ozbiljno ugrožen promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama koje se obrađuju pomoću mehanizacije i požarima, tako da postaju rijetki u takvim područjima. Intenzivna poljoprivreda izvor je i još jedne opasnosti za ježeve – pesticidi i druge kemikalije za borbu protiv nametnika kojima se prskaju usjevi, te povećana uporaba umjetnih gnojiva. U hrani kojom se ježevi hrane dolazi do akumuliranja ovih otrova koji ulaze u hranidbeni lanac. Kada ovome dodamo zagađenje zraka i vode, posljedice mogu biti fatalne. Tijekom svoje potrage za hranom, ježevi mogu ulaziti u razne otvore ili upasti u jame i tako nastradati. Iako su dobri plivači, ukoliko upadnu u jamu s vodom iz koje ne mogu izaći, oni se utapaju. Često nastradaju i od mamaca za puževe koji se postavljaju po vrtovima i parkovima. Ali najveći broj ježeva stradava od vozila pri prelasku preko prometnica, koje uzrokuju i usitnjavanje njihovih prirodnih staništa. U svojim potragama za hranom prelaze preko ceste i tada često bivaju pregaženi od vozila. Zbog svog prirodnog nagona da se sklupčaju pred opasnošću, sklupčaju se i pred vozilima. Nebrojeni ježevi pogibaju na cestama svake godine unatoč naporima u informiranju ljudi i gradnjom posebnih tunela ispod cesta za siguran prolaz. U konačnici, svi ovi procesi utječu na smanjivanje njihovog prirodnog staništa i opadanje brojnosti ove vrlo korisne i zanimljive životinje. Njihovim se ugrožavanjem nanosi nenadoknadiva šteta našoj zavičajnoj fauni, te je poželjno da uživaju našu punu zaštitu. Stoga treba najenergičnije reagirati na svaki pokušaj ugrožavanja ovih vrsta. I mi smo svjedoci gotovo svakodnevnog stradavanja ježeva na cestama u dubrovačkoj okolici, stoga ako naiđete na nekoga od njih pustite ga da slobodno prođe.
ježevi pregaženi na cesti

U Republici Hrvatskoj bjeloprsi jež je zakonom zaštićena vrsta životinje. Zaštita je određena Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia), Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, temeljem članka 13. stavka 2. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" br. 30/94 i 72/94). Prema ovom zakonu pojedina biljna i životinjska vrsta koja ima zaštitu Države je vrsta koja je ugrožena ili rijetka. Strogo je zabranjena svaka radnja kojom je se ometa i uznemiruje u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te oštećivanje njihovih, gnijezda ili legla i obitavališta). Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na ovu zaštićenu životinjsku vrstu, a prema članku 2. Pravilnika o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenom bjeloprsom ježu utvrđena je kazna u visini od 3.000,00 kn.


©2003.-2012. Ekološka udruga "Čiopa" Sva prava pridržana.